Post by Dinko on Sept 1, 2003 8:34:31 GMT
Ideja da se Misha Glenny angažira kao lobist za Hrvatsku valjda je ipak samo loš vic
Glennyjeve »analize« svode se na izjave tipa »srpskim seljacima govor je još uvijek neartikuliran«, Hrvati su za njega èudni »stvorovi« , a u Bosni žive »lijeni Bosanci« / Nepoznavanje èinjenica, sklonost krivotvorenju i nemoguænost da dosegne smislenu interpretativnu razinu nije onemoguæila Glennyja da ništa ne postigne. On je, naime, originalan »mislilac« povijesti
ZAGREB, 31. kolovoza - Prièa o hrvatskim lobistima dobila je neoèekivani nastavak najavom da bi Misha Glenny u Bruxellesu mogao lobirati za hrvatske interese i za ubrzavanje prikljuèenja Hrvatske EU. Mishu Glennyja mnogi doživljavaju kao novinara, analitièara i publicista, autora triju knjiga koje imaju priliènog utjecaja na zapadu (napose u SAD-u i u Velikoj Britaniji), kao eksperta za jugoistoènu Europu, posebno za bivšu Jugoslaviju, te kao gosta na mnogim uglednim sveuèilištima. Takoðer ga mnogi optužuju za prosrpske i antihrvatske, poslije i za antibošnjaèke stavove.
Veæ to bi bio dovoljan razlog svakoj vlasti da dobro razmisli hoæe li angažirati Glennyja ili ne. Meðutim, u prièi o Glennyju njegovi stavovi (iako nisu bez utjecaja) manje su važni. Uostalom, on je svoje stavove o ratovima, Tuðmanu, Miloševiæu dosta èesto mijenjao.
Važno je to što Glenny nije ni novinar, ni publicist, ni analitièar, ni struènjak. On je neznalica (a što je opasno, on misli da zna), a u konaènici on je - krivotvoritelj. Zaèudno je da su upravo Glennyjeve knjige (Pad Jugoslavije - Treæi balkanski rat i Balkan 1804.-1999. - nacionalizam, rat i velike sile) toliko utjecajne, a objavljena je i cijela biblioteka knjiga o bivšoj Jugoslaviji i njezinu raspadu.
Glennyjeve »analize« svode se na izjave tipa »srpskim seljacima izgovor je još uvijek neartikuliran«, Hrvati su za njega »èudni stvorovi«, a u Bosni žive »lijeni Bosanci«. Prije sedam godina objavio je èlanak u New York Review of Books u kojem je prilièno temeljito (hajde da i on bude temeljit) pokazao svoje neznanje. Po njemu je Ilija Garašanim Naèertanijem godine 1844. htio »pripojiti Bosnu iz samo jednog razloga: da osigura prilaze moru i tako umanji gospodarsku ovisnost svoje zemlje o Austro-Ugarskoj Monarhiji«.
Time je Glenny doista temeljito pokazao da nije èitao Naèertanije, da ne zna da srbijanska politika u to vrijeme izlaz na more pokušava pronaæi preko Skadra, da privreda Srbije 1844. uopæe ne može ovisiti o Austro-Ugarskoj, da su pretenzije na Bosnu etnièke a ne ekonomske naravi i, napokon, da 1844. Austro-Ugarska ne postoji. Nepoznavanje èinjenica, sklonost krivotvorenju, nemoguænost da dosegne smislenu interpretativnu razinu nije onemoguæila Glennyja da nešto ipak postigne.
On je, naime, originalan »mislilac« povijesti. Njegovo je mišljenje da je »ideja Velike Hrvatske stvorena ponajprije zato da bi se riješili prometni problemi koje je Hrvatska imala zbog svojeg nezgodnog položaja«. Ideja ni o jednoj velikoj državi (Hrvatskoj, Srbiji, Èeškoj, Njemaèkoj...) nije nastala zbog prometnih problema. Glenny je tu doista originalnu misao mogao formulirati samo tako da je pogledao zemljovid današnje Hrvatske i da pritom nikada nije proèitao ništa što je napisao Ante Starèeviæ i koje je sve zemlje Starèeviæ smatrao hrvatskima.
Misha Glenny je u svojim spisateljskim uspjesima evoluirao. Njegova posljednja knjiga »Balkan 1804.-1999. - nacionalizam, rat i velike sile«, objavljena je 1999. Tom je knjigom Glenny htio pokazati da je nadišao razinu puke publicistike te se odvažio pisati nešto nalik na ozbiljno historiografsko djelo, uz povremene sentimentalne izlete u vlastitu izvjestiteljsku prošlost. Spominjati sve gluposti koje je napisao nema smisla. Ipak, evo primjera kako o povijesti piše Glenny.
»Tito je prvi put došao u novu jugoslavensku državu potkraj dvadesetih godina dvadesetog stoljeæa sa svojom mladom suprugom Ruskinjom, koja je po opæem mišljenju bila iznimno lijepa, i sa sinom Žarkom, koji je bio beba. Njegov povratak se podudario sa odlukom nove vlade, koju su kontrolirali Srbi, da zabrani Komunistièku partiju i sve organizacije povezane s njom... On je mnogo doprinio opstanku Komunistièke partije Hrvatske prije nego što je uhapšen i izveden pred sud zbog ilegalne aktivnosti. Osuðen je na pet godina zatvora 1928. godine.«
Stvarno puno besmislica u samo nekoliko reèenica. Ukratko, Tito nije prvi put došao u »novu jugoslavensku državu« (a koja je bila stara?) potkraj dvadesetih nego 1920. godine, a njegov se povratak stvarno podudario sa zabranom kompartije koja, meðutim, nije zabranjena zato što su u Vladi Kraljevine SHS dominirali Srbi. Nadalje, Tito nikako nije »pridonio opstanku KPH prije nego što je uhapšen« jer je uhapšen 1928. a KPH je osnovana 1937.
Glenny smatra da je Draža Mihailoviæ uspio izbjeæi njemaèke napade potkraj 1941. i »nastavio je upravljati ofenzivnim operacijama, ali uglavnom u istoènoj Bosni«. Za Glennyja su, dakle, napadi na civile i masakriranje »ofenzivno ratovanje«, koje još povezuje s ratovanjem protiv Nijemaca. Glenny je mjestimièno toliko površan da, umjesto o Andriji Artukoviæu, piše o Arturu Artukoviæu. Takoðer piše da je nesrazmjerno velik broj Srba na položajima u Hrvatskoj u socijalizmu »bila posljedica èistki koje je proveo Tito poslije gušenja Hrvatskog proljeæa u prosincu 1971. Srbi su zamijenili Hrvate da bi se sprijeèilo ponovno izbijanje autonomaškog osjeæaja unutar SKH«. Vrlo zanimljiva konstatacija, još da je Glennyju netko rekao da je CK SKH nakon Karaðorðeva, u etnièkom smislu, bio najhrvatskiji (ili najnesrpskiji).
Ideja da se Glenny angažira kao lobist za Hrvatsku (ili za bilo koga) valjda je ipak samo loš vic, a Glenny je, možda, shvatio da »štancanje« èlanaka i knjiga o bivšoj Jugoslaviji više nije profitabilno kao donedavno, pa moguæe pokušava pronaæi novo uhljebljenje.
Glennyjeve »analize« svode se na izjave tipa »srpskim seljacima govor je još uvijek neartikuliran«, Hrvati su za njega èudni »stvorovi« , a u Bosni žive »lijeni Bosanci« / Nepoznavanje èinjenica, sklonost krivotvorenju i nemoguænost da dosegne smislenu interpretativnu razinu nije onemoguæila Glennyja da ništa ne postigne. On je, naime, originalan »mislilac« povijesti
ZAGREB, 31. kolovoza - Prièa o hrvatskim lobistima dobila je neoèekivani nastavak najavom da bi Misha Glenny u Bruxellesu mogao lobirati za hrvatske interese i za ubrzavanje prikljuèenja Hrvatske EU. Mishu Glennyja mnogi doživljavaju kao novinara, analitièara i publicista, autora triju knjiga koje imaju priliènog utjecaja na zapadu (napose u SAD-u i u Velikoj Britaniji), kao eksperta za jugoistoènu Europu, posebno za bivšu Jugoslaviju, te kao gosta na mnogim uglednim sveuèilištima. Takoðer ga mnogi optužuju za prosrpske i antihrvatske, poslije i za antibošnjaèke stavove.
Veæ to bi bio dovoljan razlog svakoj vlasti da dobro razmisli hoæe li angažirati Glennyja ili ne. Meðutim, u prièi o Glennyju njegovi stavovi (iako nisu bez utjecaja) manje su važni. Uostalom, on je svoje stavove o ratovima, Tuðmanu, Miloševiæu dosta èesto mijenjao.
Važno je to što Glenny nije ni novinar, ni publicist, ni analitièar, ni struènjak. On je neznalica (a što je opasno, on misli da zna), a u konaènici on je - krivotvoritelj. Zaèudno je da su upravo Glennyjeve knjige (Pad Jugoslavije - Treæi balkanski rat i Balkan 1804.-1999. - nacionalizam, rat i velike sile) toliko utjecajne, a objavljena je i cijela biblioteka knjiga o bivšoj Jugoslaviji i njezinu raspadu.
Glennyjeve »analize« svode se na izjave tipa »srpskim seljacima izgovor je još uvijek neartikuliran«, Hrvati su za njega »èudni stvorovi«, a u Bosni žive »lijeni Bosanci«. Prije sedam godina objavio je èlanak u New York Review of Books u kojem je prilièno temeljito (hajde da i on bude temeljit) pokazao svoje neznanje. Po njemu je Ilija Garašanim Naèertanijem godine 1844. htio »pripojiti Bosnu iz samo jednog razloga: da osigura prilaze moru i tako umanji gospodarsku ovisnost svoje zemlje o Austro-Ugarskoj Monarhiji«.
Time je Glenny doista temeljito pokazao da nije èitao Naèertanije, da ne zna da srbijanska politika u to vrijeme izlaz na more pokušava pronaæi preko Skadra, da privreda Srbije 1844. uopæe ne može ovisiti o Austro-Ugarskoj, da su pretenzije na Bosnu etnièke a ne ekonomske naravi i, napokon, da 1844. Austro-Ugarska ne postoji. Nepoznavanje èinjenica, sklonost krivotvorenju, nemoguænost da dosegne smislenu interpretativnu razinu nije onemoguæila Glennyja da nešto ipak postigne.
On je, naime, originalan »mislilac« povijesti. Njegovo je mišljenje da je »ideja Velike Hrvatske stvorena ponajprije zato da bi se riješili prometni problemi koje je Hrvatska imala zbog svojeg nezgodnog položaja«. Ideja ni o jednoj velikoj državi (Hrvatskoj, Srbiji, Èeškoj, Njemaèkoj...) nije nastala zbog prometnih problema. Glenny je tu doista originalnu misao mogao formulirati samo tako da je pogledao zemljovid današnje Hrvatske i da pritom nikada nije proèitao ništa što je napisao Ante Starèeviæ i koje je sve zemlje Starèeviæ smatrao hrvatskima.
Misha Glenny je u svojim spisateljskim uspjesima evoluirao. Njegova posljednja knjiga »Balkan 1804.-1999. - nacionalizam, rat i velike sile«, objavljena je 1999. Tom je knjigom Glenny htio pokazati da je nadišao razinu puke publicistike te se odvažio pisati nešto nalik na ozbiljno historiografsko djelo, uz povremene sentimentalne izlete u vlastitu izvjestiteljsku prošlost. Spominjati sve gluposti koje je napisao nema smisla. Ipak, evo primjera kako o povijesti piše Glenny.
»Tito je prvi put došao u novu jugoslavensku državu potkraj dvadesetih godina dvadesetog stoljeæa sa svojom mladom suprugom Ruskinjom, koja je po opæem mišljenju bila iznimno lijepa, i sa sinom Žarkom, koji je bio beba. Njegov povratak se podudario sa odlukom nove vlade, koju su kontrolirali Srbi, da zabrani Komunistièku partiju i sve organizacije povezane s njom... On je mnogo doprinio opstanku Komunistièke partije Hrvatske prije nego što je uhapšen i izveden pred sud zbog ilegalne aktivnosti. Osuðen je na pet godina zatvora 1928. godine.«
Stvarno puno besmislica u samo nekoliko reèenica. Ukratko, Tito nije prvi put došao u »novu jugoslavensku državu« (a koja je bila stara?) potkraj dvadesetih nego 1920. godine, a njegov se povratak stvarno podudario sa zabranom kompartije koja, meðutim, nije zabranjena zato što su u Vladi Kraljevine SHS dominirali Srbi. Nadalje, Tito nikako nije »pridonio opstanku KPH prije nego što je uhapšen« jer je uhapšen 1928. a KPH je osnovana 1937.
Glenny smatra da je Draža Mihailoviæ uspio izbjeæi njemaèke napade potkraj 1941. i »nastavio je upravljati ofenzivnim operacijama, ali uglavnom u istoènoj Bosni«. Za Glennyja su, dakle, napadi na civile i masakriranje »ofenzivno ratovanje«, koje još povezuje s ratovanjem protiv Nijemaca. Glenny je mjestimièno toliko površan da, umjesto o Andriji Artukoviæu, piše o Arturu Artukoviæu. Takoðer piše da je nesrazmjerno velik broj Srba na položajima u Hrvatskoj u socijalizmu »bila posljedica èistki koje je proveo Tito poslije gušenja Hrvatskog proljeæa u prosincu 1971. Srbi su zamijenili Hrvate da bi se sprijeèilo ponovno izbijanje autonomaškog osjeæaja unutar SKH«. Vrlo zanimljiva konstatacija, još da je Glennyju netko rekao da je CK SKH nakon Karaðorðeva, u etnièkom smislu, bio najhrvatskiji (ili najnesrpskiji).
Ideja da se Glenny angažira kao lobist za Hrvatsku (ili za bilo koga) valjda je ipak samo loš vic, a Glenny je, možda, shvatio da »štancanje« èlanaka i knjiga o bivšoj Jugoslaviji više nije profitabilno kao donedavno, pa moguæe pokušava pronaæi novo uhljebljenje.