Post by Anja on Jul 16, 2003 21:58:51 GMT
Što još, kao narod, moramo uèiniti da speremo sa sebe klevetnièku hipoteku ustašoidnosti
PAVLE PRIMORAC
Incident koji se dogodio prije nekoliko dana, a koji je pokrenula britanska kazališna spisateljica Julie Pascal svojim èlankom u The Guardianu, nakon sudjelovanja na Meðunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku sa svojom skupinom, najoèitiji je oblik sofisticiranog nasilja nad sviješæu fokusirane osobe. Nježniji oblik nasilja teže je dokazati, jer se ne može lako primijetiti i za njega se može pronaæi uvjerljivo opravdanje.
Nasilno i munjevito uæi u neèiju svijest i pokušati upravljati njome može se samo ako se ima dovoljno maštovite predrasude i prijezira prema osobi ili nekom narodu.
Nije li oèit pokazatelj otvorenoga prijezira prema Hrvatima da se hrvatskoj djeci koja su neoptereæena tamnim stranama povijesti vlastitog naroda postavljaju pitanja o ustaštvu i fašizmu.
Najsimptomatiènije je, što je kazališna spisateljica sa svojom skupinom bila benevolentno primljena, a došla je u Hrvatsku s veæ odreðenom namjerom da ponizi i uvrijedi Hrvate.
Poèeti razgovarati s djecom o ratu, bombama, tenkovima, ustaštvu, na Meðunarodnom festivalu djeteta na komu bi se djeci trebala dati prigoda da se otvore unutarnjem svjetlu i nadahnuæu, da se raduju životu, da im se pomogne naæi sebe, znaèi nasilno ulaziti u neèiju svijest i poniziti ga do kraja, a to postaje moralno upitnijim jer je rijeè o djeci.
I zamislite, spisateljica u svojem èlanku, kojim sotonizira i kleveæe Hrvate, prikazuje sebe kao onu koja pomaže djeci da se osjeæaju dovoljno sigurnima da otkriju svoja djeèja sjeæanja na rat. Kakvog li cinizma!
Svaka nacija ima svoj »narodni duh«, povijesnu tradiciju, odnos prema drugima narodima, odnos prema sebi i svijest o vlastitoj vrijednosti. Julie Pascal je pokazala veæ vidljivu èinjenicu – da je jedan od aspekata »narodnog duha« etnosa komu ona pripada veæ dokazan prijezir prema malim narodima, osobito prema katolièkim zemljama kao što su Irska i Hrvatska.
»Narodni duh« koji ima svoje korijenje u prijeziru prema žrtvi, a u ovom sluèaju su to Hrvati, inkarnirao se u osobi Julie Pascal i u njezinom klevetnièkom èlanku u The Guardianu kojim ona prikazuje Hrvate kao ustaški i fašistièki narod, kao narod mržnje, bez obzira na gostoprimstvo koje joj je bilo iskazano.
Za nju smo svi mi ksenofobi, rasisti, fašisti dok ne dokažemo suprotno i u tome je naš temeljni krimen – što smo žrtve predrasude osobe koja nas je zatvorila u svoj skuèeni svijet prijezira i klevetnièkih verbalizama.
Svi drugi gosti iz inozemstva koji su sudjelovali na šibenskom festivalu bili su zadovoljni i radosno obeæali da æe sudjelovati na sljedeæem. Pa što onda Julie Pascal želi?
Kako objasniti njezin otvoren prijezir prema Hrvatima i Katolièkoj crkvi? Što mi kao narod moramo još uèiniti da speremo sa sebe klevetnièku hipoteku ustašoidnosti i da nas se prestane tretirati kao domoroce?
Hoæe li se u ovom narodu pojaviti netko tko æe javno stati u njegovu obranu i pobuniti se protiv kolektivno-psihološkog nasilja nad nacijom, optereæivanja mlaðih naraštaja neèim èime on nema baš nikakve veze, koji æe, ne mazohistièki potvrðivati i davati novu pokretaèku snagu klevetama, nego hrabro i odluèno te klevete odbacivati kao neistinite i lažne, kao neargumentirane i kao puku tlapnju jugonacionalistièke i velikosrpske propagande koja je ponižavala Hrvate u svim moguæim meðunarodnim krugovima?
Gdje su sada sociolozi i psiholozi da dignu glas protiv takvog nasilja nad hrvatskom djecom? Gdje su sada oni koji svoju struku stavljaju u službu vlastitih stavova i negativnog odnosa prema svome narodu?
Hoæe li oni moralizirati o nacionalizmu? Hoæe li pomoæi naciji kako da se oslobodi tog medijskog nasilja ili æe dati za pravo jednoj arogantnoj kazališnoj spisateljici koja je nabacila gnjusne klevete na èitav hrvatski narod?
Nije li vrijeme da takvim ljudima poput Julie Pascal jasno poruèimo da nas ne može tako lako ponižavati i klevetati i da dublje sagleda demokratske steèevine svojega naroda koje se i dan danas predivno oèituju u Sjevernoj Irskoj?
Autor je katolièki publicist, sveæenik i kapelan u Novskoj.
PAVLE PRIMORAC
Incident koji se dogodio prije nekoliko dana, a koji je pokrenula britanska kazališna spisateljica Julie Pascal svojim èlankom u The Guardianu, nakon sudjelovanja na Meðunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku sa svojom skupinom, najoèitiji je oblik sofisticiranog nasilja nad sviješæu fokusirane osobe. Nježniji oblik nasilja teže je dokazati, jer se ne može lako primijetiti i za njega se može pronaæi uvjerljivo opravdanje.
Nasilno i munjevito uæi u neèiju svijest i pokušati upravljati njome može se samo ako se ima dovoljno maštovite predrasude i prijezira prema osobi ili nekom narodu.
Nije li oèit pokazatelj otvorenoga prijezira prema Hrvatima da se hrvatskoj djeci koja su neoptereæena tamnim stranama povijesti vlastitog naroda postavljaju pitanja o ustaštvu i fašizmu.
Najsimptomatiènije je, što je kazališna spisateljica sa svojom skupinom bila benevolentno primljena, a došla je u Hrvatsku s veæ odreðenom namjerom da ponizi i uvrijedi Hrvate.
Poèeti razgovarati s djecom o ratu, bombama, tenkovima, ustaštvu, na Meðunarodnom festivalu djeteta na komu bi se djeci trebala dati prigoda da se otvore unutarnjem svjetlu i nadahnuæu, da se raduju životu, da im se pomogne naæi sebe, znaèi nasilno ulaziti u neèiju svijest i poniziti ga do kraja, a to postaje moralno upitnijim jer je rijeè o djeci.
I zamislite, spisateljica u svojem èlanku, kojim sotonizira i kleveæe Hrvate, prikazuje sebe kao onu koja pomaže djeci da se osjeæaju dovoljno sigurnima da otkriju svoja djeèja sjeæanja na rat. Kakvog li cinizma!
Svaka nacija ima svoj »narodni duh«, povijesnu tradiciju, odnos prema drugima narodima, odnos prema sebi i svijest o vlastitoj vrijednosti. Julie Pascal je pokazala veæ vidljivu èinjenicu – da je jedan od aspekata »narodnog duha« etnosa komu ona pripada veæ dokazan prijezir prema malim narodima, osobito prema katolièkim zemljama kao što su Irska i Hrvatska.
»Narodni duh« koji ima svoje korijenje u prijeziru prema žrtvi, a u ovom sluèaju su to Hrvati, inkarnirao se u osobi Julie Pascal i u njezinom klevetnièkom èlanku u The Guardianu kojim ona prikazuje Hrvate kao ustaški i fašistièki narod, kao narod mržnje, bez obzira na gostoprimstvo koje joj je bilo iskazano.
Za nju smo svi mi ksenofobi, rasisti, fašisti dok ne dokažemo suprotno i u tome je naš temeljni krimen – što smo žrtve predrasude osobe koja nas je zatvorila u svoj skuèeni svijet prijezira i klevetnièkih verbalizama.
Svi drugi gosti iz inozemstva koji su sudjelovali na šibenskom festivalu bili su zadovoljni i radosno obeæali da æe sudjelovati na sljedeæem. Pa što onda Julie Pascal želi?
Kako objasniti njezin otvoren prijezir prema Hrvatima i Katolièkoj crkvi? Što mi kao narod moramo još uèiniti da speremo sa sebe klevetnièku hipoteku ustašoidnosti i da nas se prestane tretirati kao domoroce?
Hoæe li se u ovom narodu pojaviti netko tko æe javno stati u njegovu obranu i pobuniti se protiv kolektivno-psihološkog nasilja nad nacijom, optereæivanja mlaðih naraštaja neèim èime on nema baš nikakve veze, koji æe, ne mazohistièki potvrðivati i davati novu pokretaèku snagu klevetama, nego hrabro i odluèno te klevete odbacivati kao neistinite i lažne, kao neargumentirane i kao puku tlapnju jugonacionalistièke i velikosrpske propagande koja je ponižavala Hrvate u svim moguæim meðunarodnim krugovima?
Gdje su sada sociolozi i psiholozi da dignu glas protiv takvog nasilja nad hrvatskom djecom? Gdje su sada oni koji svoju struku stavljaju u službu vlastitih stavova i negativnog odnosa prema svome narodu?
Hoæe li oni moralizirati o nacionalizmu? Hoæe li pomoæi naciji kako da se oslobodi tog medijskog nasilja ili æe dati za pravo jednoj arogantnoj kazališnoj spisateljici koja je nabacila gnjusne klevete na èitav hrvatski narod?
Nije li vrijeme da takvim ljudima poput Julie Pascal jasno poruèimo da nas ne može tako lako ponižavati i klevetati i da dublje sagleda demokratske steèevine svojega naroda koje se i dan danas predivno oèituju u Sjevernoj Irskoj?
Autor je katolièki publicist, sveæenik i kapelan u Novskoj.